Saturday, March 11, 2006

BESEDA U SLAVU SVETOGA SIMEONA

Rastko Nemanjic (Sveti Sava)

BESEDA U SLAVU SVETOGA SIMEONA

Gledajte pred vama sta biva, od Gospoda bi ovo, i divno je u ocima nasim. Dakle, i mi cemo prorocki reci: "Ovo je dan, koji ucini Gospod, poradujmo se i poveselimo na nj." Jer evo otac nas koji je bio s nama pre malo vremena, i koji je Gospodu duhom otisao, nama je opet duhovno danas dosao, i od nas ne odstupa molitvama. Jer ga vidimo, kao sto nas je veselio predje u zivotu u onom sto je telesno, kako nas sada jos izvrsnije tesi u onom sto je duhovno. Juce on, sabirajuci trpezu stranih i ubogih, iznosase i primajuci tesase, a danas je sam u Avramovim selima priman, i zato sto mu je ugodno tvorio raduje se s njim. Juce nam on smernoscu glavu preklanjase, a danas mi klanjajuci se sveti grob njegov celivamo. Juce/46 nam casu ljubavlju crpljase, danas mirom svetih svojih mociju pomazujuci osvecuje i cudesima zadivljava. Koliko je blag Bo Izrailjev pravima srcem, koji podize smerne na visinu i daje milost onima koji ga se boje sada i u dane veka vekovima! Dakle, zar da se ne zadivimo ovome, pa da apostolski ne recemo: "Nezaboravan je Bog da zaboravi trud i nagradu dela ljudi svojih, koji ucinise u ime njegovo, posluzivsi svetima i svima ubogim." Jer evo molitve i milosti i sva ostala dobra dela oca nasega uzidjose u secanje pred Boga, i za dobra dobra je od njega primio, kao sto vidite danas, kako ga pred svima vama Bog proslavi i zadivi cudesima divnim ne samo da toci miro iz groba od svetih mociju, ili da neduzne isceljava i duhove odgoni, nego ucini da i na steni ispisana slika svetoga i casnoga lika njegova provre mirom iz tvrdoga kamena i suhog vara, na slavu njegovu.

I, kao sto je predje u Svetoj Gori, u tudjim stranama, tako je i sad ucinio medju vama cedima, u zemlji ljudi svojih, kome ce kod ove male slave dati da udje u vecu, kad bude u ponovnom ozivljenju, uveravajuci nas tim Bogom, da i mi, videvsi od Boga pocasti oca nasega, budemo podrzavaoci dobrim delima njegovim, kojima ugodi Bogu, i Bog ga proslavi. Stavise Bog, hoteci nas prisvojiti svojoj ljubavi, preko svetih svojih cini cudotvorstva medju nama, da razumemo kako Bog zna svaku ljubav prema njemu, i ako ko sta dobro uradi njega radi, od njegovih ociju koje sve vide nece se sakriti, i dobrima je dobar darodavalac. Sveti, sa zemlje uzeti, ne trebaju zemaljske prolazne slave, niti traze pocasti od ljudi, ne buduci s ljudima. Jer slavu i pocast, koje oko ne vidi niti uho cu, od Boga koji ih je proslavio, kao oni koji su ga zavoleli, primaju na nebu, i zemaljsko ne zele, kako prorok od njih Bogu govoriti: "Prema onom sto mi je na nebu od tebe, sta ja hocu na zemlji?" Sva ova cudesa cine sveti radi nasega spasenja, da, videvsi ih, Boga proslavimo govoreci: "Divan je Bog u svetinji svojoj i sveti njegovi, u kojima Bog udivi svu volju svoju, slavimo ih, da im dostojno i po mogucstvu podrzavamo u svem, dobrim delima k Bogu."

Zato i ja, uzbudjen, sve vas po krvi mi u Gospodu srodnike molim, podrzavajte delima oca nasega, koja videste, imajte veru pravu, pravdu i sud, smernost i krotost, ljubav prema bliznjim, darezljivost prema ubogim, milost prema jednokalnim/47 nam stvorenjima i jednorodnim krstenjima, koja su vam pod vlascu, velim, znajuci da je i vas i njihov Gospod na nebesima, i da nema razlikovanja lica u Boga. Pred nj ce stati car s vojnikom, gospodar s robom, sin sa ocem i otac sa sinom, kad se predstave prestolu. I Bog na sudu sedi, reka ognjena tece, sumno trazeci da primi gresnike, i knjige nasih dela, gde se prstom bozjim upisasmo, otvaraju se, jer u knjigama tvojim, rece, sve ce se napisati. I tada ce kao gorki klevetnici stati pred nama gresi nasi, izoblicavajuci nas, i strasno ce se na toj strasnoj pri/48 svako ispitivati, gde nije lako ukriviti lazju istinu, ili podmititi sudiju koji ne treba nista, jer sve ima. I tada ce svako svoja dela videti i poplasice se, i nema kamo pobeci. Jer, znajuci ovo, apostol rece: "Posto ce Gospod suditi ljudima svojim, strasno je upasti u ruke Boga ziva." Toga radi i ja vam govorim da se otresete svega sto je zlo, i sve sto videste i custe od oca vaseg, to cinite, da, i molitvama njegovim izbegavsi vise recene strahote, s njima vecna dobra dobijamo u beskrajnje vekove. A Bog mira i ljubavi molitvama (svetoga) oca naseg sa svima vama i nama, Amin!

* * *

Rastko Nemanjic - Sveti Sava (izmedju 1171. i 1175-1235). Najmladji sin velikog zupana srpskog Stevana Nemanje, Rastko, koji je samo dve godine, kao mladic, upravljao Humskom Zemljom, da zatim iznenadno napusti svetovne stvari i ode u manastir, kao monah Sava, postao je, vremenom, jedan od najmocnijih stubova srpske srednjovekovne kulture. Dizao je manastire i stvarao od njih krupne kulturne i prosvetne centre; izborio je nezavisnost srpske crkve, kojoj je bio i prvi arhiepiskop i zakonodavac; pomagao je savetom i smisljenim diplomatskim akcijama svoga brata, prvovencanog srpskog kralja Stefana. Stigao je uz sve to da bude i pisac: Zivotopis sv. Simeuna, koji je napisao kao sastavni deo Studenickog tipika, tekst je velike knjizevne vrednosti. Pored tih dela, ostavio je za sobom i druga: Karejski tipik, Tipik manastira Hilandara, Pismo igumanu Spiridonu, Nomokanon. Govor koji je odrzao o godisnjem pomenu svetoga Simeuna (tako je, posle smrti, prozvan Stevan Nemanja), kada je, po pricanju, iz svecevog tela poteklo cudotvorno miro, uneo je "mnih" Teodosije u Zivot svetoga Save.

GOVOR NA SABORU U RASU

Stevan Nemanja

GOVOR NA SABORU U RASU

Ceda moja draga i odgajena mnome, evo znano je svima vama kako Bog svojim promislom postavi mene da vladam nad vama, i kako u pocetku nadjoh upropascenu zemlju, i pomocu bozjom i presvete vladicice nase Bogorodice koliko sam moci imao, ne lenih se, niti mira sebi dadoh dokle sve ne popravih. I bozjom pomocu pridodah vam i u duzinu i u sirinu, sto je svima znano. Sve vas, kao i svoju decu, odnegovah, evo dosad, i naucih vas kako da se drzite pravoverne vere. Mnogi inoplemenici ustase na me i napadose me kao pcele sace, ali imenom Gospodnjim protivljah im se i odoleh im. Tako i vi, ceda moja draga, ne zaboravljajte ucenja svojega i pravovernoga zakona, mnome ustanovljenog. Jer, ovoga drzeci se, imacete boga za pomocnika sebi i presvetu Gospodju Bogorodicu, i moju, ako i gresnu, molitvu. A sada otpustite mene, gospodara svoga, s mirom, da vide oci moje spasenje, koje je spremio pred licem svega sveta na otkrice narodima i u slavu vama, pastvi mojoj. Jer vidim kako je sve to sto je covecje taste, kako nece preostati posle smrti, nece preostati bogatstvo, niti ce sici slava, jer kad dodje smrt, sve ovo unisti. Zbog toga se uzalud cenimo. Kratak je put kojim hodimo, dim je zivot nas, para, zemlja i prah. Za malo se javlja, pa brzo propada. Zato je, uistinu sve tastina. Jer je ovaj zivot senka i san, i nizasta se ne ceni svaki zemaljski, kao sto rekose knjige. Kada sav svet stecemo, onda se u grob selimo, gde su zajedno carevi i ubogi. Zato, ceda moja draga, pustite me odmah da idem videti utehe Izrailjeve.

* * *

Stevan Nemanja (1114 - 1200), osnivac "svetorodne dinastije Nemanjica" koja je vladala Srbijom preko dve stotine godina. U tom periodu Srbija je presla put od male rascepkane knezevine do carevine i najmocnije zemlje na Balkanu. Stevan Nemanja je vladao od 1166 do 1196. kada se na drzavnom saboru u Rasu (1196) odrekao prestola u korist sina Stefana. Odrekavsi se prestola odlazi u manastir Studenicu kao monah Simeon, a zatim u Svetu Goru, gde sa sinom Savom zida zaduzbinu Hilandar, u kome je umro. Posle upokojenja, 1200 godine iz njegovog tela tece sv. Miro, po cemu je kasnije nazvan Sv. Simeon Mirotocivi. Valja naglasiti da se u toku njegova zivota dogodilo jos jedno cudo, koje bitise i dan danas. Naime, Sv. Simeon je u manastiru Hilandaru posadio vinovu lozu, koja skoro punih osam vekova daje obilne plodove, tako da se danas smatra najstarijom biljkom na svetu. Ova sveta biljka je pomogla da preko dvanaest i po hiljada bezdetnih parova dobiju decu.

NEMACKI PASTOR O SRBIMA

Fridrih Grisendorf

NEMACKI PASTOR O SRBIMA

Propoved koju je odrzao nemacki protestantski svestenik Fridrih Grisendorf godine 1945. u svome selu Everburgu kraj Osnabrika, gde se tada nalazilo na hiljade srpskih zarobljenika.

"... Nasa otadzbina je izgubila rat. Pobedili su Englezi, Amerikanci, Rusi. Mozda su imali bolji materijal, vise vojske, bolje vojskovodje. No to je ustvari izrazito materijalna pobeda. Tu pobedu su odneli oni. Medjutim, ima ovde medju nama jedan narod koji je od svih pobednika izvojevao jednu mnogo lepsu, drugu pobedu. Pobedu duse, pobedu srca, pobedu mira i hriscanske ljubavi. Taj narod su Srbi.

Mi smo ih ranije samo povrsno poznavali. Ali smo takodje dobro znali sta smo mi cinili u njihovoj otadzbini. Ubijali smo na stotine Srba, koji su branili zemlju; za jednog naseg ubijenog vojnika, koji je inace predstavljao vlast okupatora-nasilnika. Pa ne samo da smo to cinili, vec smo sa blagonaklonoscu posmatrali kako tamo na Srbe pucaju sa svih strana: i Italijani, i Madjari i Siptari i Bugari i... Znali smo da se ovde medju nama nalazi 5.000 Srba oficira koji su nekada predstavljali elitu drustva u svojoj zemlji, a sada lice na zive kosture, malaksali i iznemogli od gladi. Znali smo da kod Srba zivi verovanje da "ko se ne osveti - taj se ne posveti", i mi smo se zaista plasili osvete tih srpskih mucenika.

Bojali smo se da ce oni posle kapitulacije nase zemlje ciniti s nama ono sto smo mi njima cinili. Zivo smo zamisljali tu dramu i vec smo u masti gledali nasu decu kako plove niz kanalizaciju ili ih peku u gradskoj pekari. Zamisljali smo ubijanje nasih ljudi, silovanje nasih zena, rusenje i razaranje nasih domova. Medjutim, kako je bilo?

Kad su pokidane logorske zice i kada se 5.000 zivih srpskih kostura rasulo slobodno po nasoj zemlji, oni su milovali nasu decu poklanjajuci im bonbone, mirno razgovarali sa nama. Srbi su dakle milovali decu onih koji su njihovu Otadzbinu u crnoj zvali. Tek sada razumemo zasto je nas veliki pesnik Gete ucio srpski jezik. Sada tek shvatamo zasto Bizmarkova poslednja rec na samrtnoj postelji bese - Srbija!

Ta pobjeda je veca i uzvisenija od svake materijalne pobede! Takvu pobedu cini mi se, mogli su izvojevati i zadobiti samo Srbi, odgajeni u njihovom svetskom duhu i junackim srpskim pesmama koje je nas Gete tako mnogo voleo...

Ova pobeda ce vekovima ziveti u dusama Nemaca, a toj pobedi i Srbima koji su je izvojevali, zeleo sam da posvetim ovu moju poslednju svestenicku propoved".

Thursday, February 03, 2005

Izvodi iz zavrsne reci generala Mihailovica na komunistickom procesu

…"U vasoj vlasti su poverljivi izvestaji nemacke obavestajne sluzbe i komande za ovaj deo Balkana. Vama je dato na volju obim njihovog koriscenja. U njima se razumljivim recnikom istice u kakvim sam odnosima bio sa silama Osovine. Pozivam se na Gerharda Epskotera, nacistickog obavestajca i ratnog dopisnika u Jugoslaviji. Taj okoreli Hitlerov sluga je svojim gazdama stalno ponavljao, da sam bio i ostao zakleti neprijatelj Nemaca. Od njegovog obimnog izvestaja, upamtio sam ove dve recenice:
"Mi smo se nadali da ce Mihailovic, izdat od saveznika, na kraju uvideti da mu je saradnja sa nama jedini izlaz. Ali, on saradnju sa nama nije hteo".
Pouzdani Firerov general Alfred Jodl, obavestio je svoga vojnog ministra da sam u gerilskim borbama protiv nemacke vojske tokom 1942. i 1943. prosecno dnevno gubio od 15 do 30 boraca, ali da se nisam predavao. Nacisticki policijski pukovnik i sef Gestapoa za Srbiju, dr Fuks ostavio je napismeno, da me je uvek smatrao za prvorednog neprijatelja nemackog naroda i da je zbog toga ganjao moje pripadnike, bez imalo milosti.
Na celu nemacke privrede u Jugoslaviji nalazio se inzenjer Franc Nojhauzen. On je ovako izvestavao svoje pretpostavljene: "Mi partizane ili komuniste u Srbiji nismo ni osecali. Ako su nasa skladista bila stalno napadana, pljackana ili unistavana, to je bila krivica Mihailovicevih ljudi, a ne Titovih. Oni su ispred nas zatvarali sve puteve do sela i riznica, te tako onemogucavali svaki nemacki izvoz iz Srbije"…

… „Moju istinu proverice neko drugi, u neko drugo vreme. Borim se za svoju cast, a slobodu i zivot vec ste mi uzeli"…

...„Istinoljubivi "Glasnik" Srpske Pravoslavne crkve, sluzeci se podacima iz Memoranduma Svetog Sinoda, objavio je polovinom 1943. godine da je od pocetka rata od ustasa i muslimana stradalo oko 800 hiljada Srba, sto sa zrtvama komunizma cini preko milionsku cifru. Verujem da ce se nasa buduca pokolenja, na pravi nacin pozabaviti nevino stradalima; kako od nemacke, ustaske, muslimanske, belogardijske i balisticke, tako i od vase puske.Takve zahteve namece istina, kao najbolja zastitnica od nove nesrece"…

… „Od svih saveznickih vojski u svetu, nasa je bila jedina, koja se borila ne samo na jednom, cak na dva, vec na zalost na tri fronta: protiv okupatora silnog i svirepog i do zuba naoruzanog, protiv ustasa koji su po zlocinima premasili svoje nemacke gospodare, stavljajuci pod noz sve sto je srpsko, bez razlike, -zene, decu i starce, i protiv treceg, Titovog, najzalosnijeg i najtezeg fronta koji su sluge crvene internacionale otvorile protiv nacionalne Jugoslavije, slamajuci njene snage i pretvarajuci nacionalni, u gradjanski rat, do istrebljenja"…

... „Otkako sam vojnik, pa sve do kraja ovog rata, nikada nisam dozvolio da se ubije neprijateljski vojnik ili borac koji je ratujuci pao u nase ruke, a jos manje ranjenik ili civilno stanovnistvo. Zgrazavao sam se nad akcijama koji idu u zlocin. Na pocetku sukoba sa Titom prosledio sam naredbu mojim komandantima da zarobljene mladice iz njegovih redova, razoruzavaju i najkracim putem vracaju svojim roditeljima i stadu od koga su odvedeni"…

…"Partizani su se pojavili na nasem ratnom prostoru po ulasku Sovjeta u sukob sa Hitlerom. To je svima znano. Otpocele su borbe, a sa njima i nemacke represalije i tesko unutarnje pljackanje naroda. Medju mojim prvim uspesima bilo je hvatanje i razoruzavanje pljackasa. Bili su to uglavnom Titovi privrzenici koje su seljaci optuzivali za mnoge pljacke, a seljanke za ispade i druga losa cinjenja. Izbegavajuci bratoubilastvo, vracao sam im slobodu sa strogom opomenom da je nikada vise ne zloupotrebe radi licnog blagoutrobija"…

... „Gospodo sudije, onaj koji nadzivi ovo vreme, dostici ce istinu i o nama koji odlazimo i o vama koji stupate na nasa mesta. I ovom prilikom jako zalim sto se moja vojska u otadzbini ukljucujuci i sve cetnicke formacije, od svih ostavljena, nije razvijala onako kako treba i kako sam ja zamisljao. Kolike su stete, za nas narod sto nije teklo po mojoj zamisli i da li je stvarno ima, reci ce pokolenja"…

…„Smisao i cilj jugoslovenske vojske pod mojom komandom bio je odbrana otadzbine, zemlje nasih otaca. Ona se sastojala, i jos uvek se sastoji od sinova ponosnog naroda, a ne od robova i podanika, i od pocetka se suprotstavljala daleko nadmocnijem neprijatelju koji je postavio sebi cilj: gazenje svih tekovina sto ih je Evropa postigla za hiljadu godina. Zavetujuci se, da iz korena iscupamo sva zla koja su pogodila nas soj i da u toku rata izvrsimo revolucionarno reprogramiranje naroda, napali smo neprijatelja ne obaziruci se na uspavanu Evropu i nepripremljeni ostali svet. U stavu prema narodnim izrodima mozda se ponekada i preterivalo. No, davno je s pravom receno da ko spasava vuka ubija ovce, i da u takvom slucaju dobra dela postaju u rdjava. Ne racunajuci sporadicne slucajeve, rukovodio sam jedinom vojskom na svetu koja ni za jedan cas, kamoli dan, ne pognu ni glavu, niti ispusti zastavu ispred nemilosrdnog germanskog osvajaca. I ona bi svakako odbranila svoju otadzbinu koja je usla u rat kao slobodna Kraljevina, da su se pod njen barjak stavili svi cestiti Srbi, Hrvati i Slovenci. Svoje borce proglasio sam jugoslovenskom vojskom u Otadzbini, iako je izvestan deo mojih potcinjenih komandanata smatrao da moramo obnoviti ne jugoslovensku, vec srpsku armiju, koja se pod teskim prilikama okupljala po planinama. Ubedio sam ih u velicinu Jugoslavije kao drzavne zajednice i ideje, mocne zastitnice Srba van Srbije, bez obzira na neslucene ratne izdaje drugih. Moji komandanti su se nerado mirili sa tim stremljenjima. I ukoliko su ona bila pogresna, greh pripada samo meni".
„Nasa borba otpocela je onog dana kada protiv silne Germanije, na bojnom polju, nije bilo nikog izuzev nas i nedovoljno odlucne i spremne Britanije, sa ciljem: puna i potpuna sloboda ili beznadezni kraj. U nju smo usli takoreci golih ruku, sa tri do deset metaka na jednu pusku, ali celicna srca, jake volje i nadcovecanske snage i vere".
„Istorija i nasa tradicija satkali su posebni karakter srpskog naroda, cija je prava vrlina bezgranicna ljubav prema otadzbini, zastitnici slobode. Iz tog karaktera razvio se ravnogorski nacionalni pokret sa korenima u narodu i u njegovom duhu. Tom pokretu poslo je za rukom da spase cast nasem rodu, kao prvom organizovanom otporu u Evropi, protiv pomahnitalog Nemackog rajha i njegovih satelita. Taj nas pokret u dobronamernom spoljnom svetu uvrsten je casne i rodoljubive. Od naroda nazvan cetnicki, za vojnog javnog tuzioca je krivicno kaznjiva organizacija. Ko veruje da je istorija uciteljica zivota i pouka buducnosti, svakako zna da je veliki Karadjordje, nas drzavni praotac, u prvim danima svoga ustanka primenjivao cetnicki vid ratovanja, sve dok nije skupio snagu za organizovani frontalni napad na brojnijeg i jaceg Turcina. U knjizevnim delima premudrog Prote Mateje Nenadovica, slavi se „cetnik", pripadnik prepadne jurisne male borbene cetne formacije. Vojvodi Pecancu, obe nase dinastije odavale su velika priznanja, zbog kolosalne uloge njegovih cetnika u Balkanskom i I svetskom ratu. Neki vasi sadasnji komandanti bili su clanovi mojih cetnickih formacija, u sastavu jugoslovenske kraljevske vojske. Ako je naziv „cetnik" dosao iz samog naroda, a ne od mene, zasto sam tome ja kriv. Duboko patim sto se pred ovim sudom na taj nacin kalja nas prastari nacionalni ponos. Nisam jos cuo za zemlju u kojoj se slicno postupa sa istorijskom tradicijom i nacionalnim blagom! Zasto radite protiv sopstvene buducnosti?!"…

…„Na raskrscu izmedju komunisticke, prosovjetske revolucije i zapadne demokratije, s kojom je bio i ostao moj narod, ja sam se privoleo ovoj drugoj. Ako je prva dobra za druge, ova je bolja za nas, jer je nasa bila i ostala. Jako zalim sto cemo do nje stici uz mnogo zrtava. Ispunjen tom zeljom ostvario sam vezu sa britanskim kapetanom Bilom Hadsonom, specijalistom za srpsko pitanje i nase podrucje, pre nego sto su me vlada i kralj postavili za vojnog ministra i generalstabnog nacelnika. Prvi savet ovog Britanca, neispitane naravi, kao sto je ovde vec istaknuto, snage zapovesti, bio je da ne dozvolimo pretvaranje nacionalne borbe u borbu za ucvrscenje sovjetske Rusije i komunistickog rezima u Jugoslaviji. Jos na prijemnom doceku, taj gospodin, preneo mi je uputstvo njegove vlade nasoj vladi u Londonu, da se ceo pokret otpora u Jugoslaviji stavi pod moju komandu. Verovao sam svakoj njegovoj reci, jer je predstavljao mocnu i neunistivu Veliku Britaniju. Tom prilikom nisam se setio prastare pouke da su u politici izmedju reci i dela citavi okeani. Na zalost, pomoc saveznika, predvodjenih Englezima, dok su bili na mojoj strani, jedva je dostizala naoruzanje obicnog bataljona, od 800 do hiljadu vojnika”...

…”Tezeci unistenju tesko slomljivog srpskog nacionalnog duha, britansko-americka avijacija snazno je podrzala Titovu ofanzivu na Srbiju, masovnim bombardovanjem Beograda, Nisa, Leskovca, Smedereva..., smrtonosnim "tepih bombama" na sam pravoslavni Uskrs, 16. aprila 1944. godine. Pod izgovorom, progona okupatora, nas bivsi saveznik srucio je na Srpsku prestonicu, razorne bombe jace snage i od one kojom je Hitler 6. aprila 1941. godine, slamao Kraljevinu Jugoslaviju. Za nas kobni Vinston, operaciju "spasavanja" Srbije, poverio je avanturistickom lordu Tederu. Dok je Srbija gorela, francuski ministar propagande, Andre Šarl, iskreni prijatelj Srba preko Radio Francuske opominjao je Englesku:
“Ima jedan po broju mali, ali veliki po duhu i vitestvu narod Evrope, a koji se zove srpski, i koji je uvek bio predmet simpatija nas Francuza. Taj narod kome ste se i vi Englezi pravili prijateljima, danas je vasom zaslugom upropascen i unisten, i na putu je, da potpuno nestane, opet vasim htenjem. Pre nesto vise od tri godine, vi ste te iste Srbe naterali da udju u rat koji njima nije trebao. Francuska saucestvuje u bolu, koga danas viteski i junacki narod Srbije, s teretom podnosi”…

…„Krajem 1925. preveden sam iz pesadije u generalstabnu struku, a naredne 1926. postao sam zamenik nacelnika Štaba komande kraljeve vojske. Na novoj duznosti dobio sam priliku da se sretnem i upoznam sa oficirima vojske Kraljevine Jugoslavije, iz Hrvatske i Slovenacke. U prvi plan, isticem Marka Mesica, Sulejmana Filipovica, Dragutina Šporera, Markulja Babica i jednog Puca, kome sam ime zaboravio. Svi oni, zakleti predratni vojni i civilni Jugosloveni, potrcali su Pavelicu pre njegovog poziva, zauzimajuci odmah vazna komandna mesta, u vojsci koju je on stvarao. Kao skolovani vojni kadar, pukovnici Babic i Mesic komandovali su fasisticko-hrvatskom vojskom na Staljingradu, u brojcanom sastavu od dobrih 5.000 vojnika, Pukovnika Filipovica je moja komanda zbog njegovih velikih pogromaskih zala, stavila pod slovo „Z", sto pojmovno znaci „zaklati", „zastrasiti", „izdaja", „predskazanje". Nismo stigli do njegove glave, jer je ubrzo po zavrsetku rata postao zasticeni Titov pukovnik, sa tendencijom brzog vojnog napredovanja. Priznavsi im Paveliceve pukovnicke cinove, marsal ih je sve odreda, razaslao u smrtonosni pohod na jos nepomorenu srpsku omladinu i umne Srbe, koji nisu bili po meri vase nove drzavne tvorevine. Pukovnik Mesic hvalio se svojoj hrvatskoj braci, plodonosnim pomoravskim lovistem. Eto, tako je zapecacena sudbina moje lepe i sanjane Kraljevine Jugoslavije. Hrvatski Rebel, koji do ovog rata nije ni znao gde su glavni srpski gradovi, postao je njen neprikosnoveni gospodar, a ja, i sve dosadasnje i buduce zrtve jugoslovenskog nacionalnog otadzbinskog pokreta, nepozeljni izdanci, bez prava na krsnu slavu i hriscansku nadu. Koga neiskreni saveznik uzdize, toga i rusi. Zapamtite, ovo sto ste culi. Valja ce vam"…

…„Sudbina je prema meni bila bez milosti, posto me je okrutno ubacila u svoje vihore. Mnogo sam hteo, mnogo sam preduzeo, mnogo verovao. Zato su svetske bure i oluje odnele i mene i moje delo. Krst koji sam svesno poneo nisam do kraja ispustao. Spusticu ga tamo gde treba da nam bude novi pocetak. Vreme i prilike bile su protiv mene. Neka sud uzme u savesnu ocenu sve sto sam naveo, istine, potomstva i istorije radi. Ja znam da pobednici u jednom ratu, bio on nacionalni ili gradjanski, nemaju mnogo milosti prema pobedjenima. Znam i to da je moja savest mirna jer nema ljudske jedinke, a kamoli sefa jedne gerile, koja bi na mom mestu bolje cuvala i ocuvala svoju savest i svoju dusu i svoju duznost."…

ISTORIJSKI FAKTI

Iz Hitlerovog pisma Musoliniju

"Pored sadasnjih operacija protiv komunista, ja vidim Duce, specijalnu opasnost u planovima na duze staze, kojima idu pristalice Mihailovica, da bi unistili i razoruzali Vase vlastite snage u Hercegovini i Crnoj Gori. Sasvim svestan opasnosti od Mihailovicevog pokreta, ja sam naredio svojim snagama unistenje svih njegovih odreda na celokupnom okupacionom podrucju. Smatrao bi pozeljnim da i Vasa druga armija na neki nacin, uzme Mihailovica i njegove oficire kao zaklete neprijatelje Osovine. Radi toga, drugi Duce, ja trazim da sefovima Vasih odreda, izdate instrukcije u tom pravcu. Svakako, likvidacija Mihailovica, nece biti lak posao, imajuci u vidu snage sa kojima raspolaze. Oblasti okupirane od strane njegovih bandi treba brizljivo staviti u obruc, i otpor oslabiti putem gladi, i nestasice u oruzju i municiji. Ostaci glavine srpskih snaga bice definitivno unisteni u koncentricnom napadu. Srbi su drzavotvorni narod s velikom misijom na Balkanu. A narod koji takve misije nosi, u svetu, mora na sebi osetiti nemacku silu a nikada pomoc, gde god bi se sreli".

Obracanje Kralja Petra I na njegovom krunisanju

Znacajan je i za Mene i za zemlju ovaj trenutak u kome se prvi put kao Kralj obracam srpskom narodu.
Narodno Predstavnistvo saglasno saosecanjem i zeljom celog naroda, izabralo Me je jednodusno za Kralja Srbije.
Primajuci se toga izbora, Ja sam danas, po odredbama Ustava, pred Narodnim Predstavnistvom polozio zakletvu kao zakoniti Kralj Srbije.
I sada objavljujem Mome dragom narodu da od danas stupam u Moja kraljevska prava i duznosti.
Promislom Bozijim i voljom srpskog naroda, kojim je pre jednog stoleca izabran Moj ded Karadjordje da srpski narod povede u svetu borbu oslobodjenja, i Ja sam dosao na presto Kraljevine Srbije u kojoj je sesnaest godina vladao Moj otac Knjaz Aleksandar kao narodni izabranik.
Naviknut da vazda govorim i radim iskreno i otvoreno, resen da sve Moje staranje i brigu poklonim sreci i blagostanju naroda, Ja smatram za Moju prvu duznost da u ovoj svecanoj i vaznoj prilici s dubokim uverenjem izjavim da vladalac treba da bude nosilac slobode i napretka svoga naroda.
Ja hocu da budem istiniti ustavni Kralj Srbije. Ustav i sve ustavne garantije za slobodu i prava narodna, te osnove pravilnog i sretnog razvitka i napretka narodnog i drzavnog zivota, za Mene su svetinje, koje cu vazda najbrizljivije postovati i cuvati.
A trazim od sviju i svakoga da to isto cine.
Zadahnut tim idejama, predajem proslost zaboravu, ostavljajuci istoriji da svakoga po delima ceni.
Veran predanjima srpskoga naroda i mojih predaka, Ja cu se u spoljasnjim odnosima rukovoditi tradicionalnim teznjama srpskog naroda, a u isto doba odrzavacu prijateljske odnose, koje zahteva potreba evropske zajednice, narocito medju susednim narodima.
Moju dicnu vojsku, kojoj odajem Svoje kraljevsko priznanje za njene dosadasnje zasluge i pozrtvovanje Otadzbini, staracu se da uzdignem na stupanj dostojne uzdanice Srpstva.
Sa ovakvim mislima i osecajima, Ja potpuno poimam tezinu i velicinu Moje vladalacke duznosti, ali uveren u iskrenu potporu naroda, Ja se nadam da cu, pomocu Bozijom i narodnom, uspeti da Srbiju povedem putem blagostanja, napretka i srece.
Ziveo srpski narod!
12. juna 1903.
u Beogradu
PETAR I

Ko danas sacinjava Kraljevski Dom Srbije?

Kraljevski Dom ima svoju Stariju liniju, koja proizilazi direktno od Karadjordja, preko njegovog sina Kneza Aleksandra, unuka Kralja Petra I, praunuka Kralja Aleksandra I, cukununuka Kralja Petra II i cukun-cukununuka - sadasnjeg Staresine Kraljevskog Doma – Aleksandra II.
Ova Starija linija takodje ukljucuje sve direktne potomke bilo kog Kralja iz Doma Karadjordjevica, sto se u ovom trenutku odnosi na direktne potomke Kralja Aleksandra I i Kralja Petra II.
Starija linija Kraljevskog Doma danas se grana na tri strane.
Granu blaženopocivseg Kralja Petra II, koja je vladajuca, predstavlja danas Nj.K.V. Prestolonaslednik Aleksandar II, njegovi sinovi Kraljevici Petar, Filip i Aleksandar i njegova supruga Katarina.
Granu blaženopocivseg Kraljevica Tomislava predstavljaju njegovi sinovi Princ Nikola sa svojom suprugom Princezom Ljiljanom i kcerkom Princezom Marijom, Princevi Djordje i Mihajlo, kcerka Princeza Katarina (g-dja Dezmonda de Silve) i Princeza-Udova Linda.
Granu blaženopocivseg Kraljevica Andreja predstavljaju njegovi sinovi Princ Vladimir sa svojom suprugom Princezom Brigitom, Princ Dimitrije i kcerke Princeze Tatjana i Lavinija, kao i njegova Princeza -Udova Eva Marija.
Staresina grane blaženopocivseg Kraljevica Tomislava je Nj.K.V. Princ Nikola, a staresina grane blaženopocivseg Kraljevica Andreja Nj.K.V. Princ Vladimir.
Mladja linija Doma Karadjordjevica potice od Karadjordja, a nastavlja se preko Kneza Aleksandra, njegovog sina Kneza Arsena i unuka Kneza Pavla, do praunuka Kneza Aleksandra. Tu liniju danas predstavlja Nj.K.V. Knez Aleksandar sa svojom suprugom Barbarom, njegovi sinovi Princevi Dimitrije, Mihailo, Sergije, Dusan, njegova kcerka Jelena kao i njegova sestra Kneginja Jelisaveta.

ZA DEMOKRATIJU, STABILNOST, JEDINSTVO I KONTINUITET KROZ USTAVNU PARLAMENTARNU KRALJEVINU SRBIJU

Postoji vreme u zivotu naroda kada se hrabro i odgovorno mora suociti sa nasledjem proslosti i odbaciti breme predrasuda koje stoje na putu ostvarenja stabilnog i prosperitetnog drustva.
Republikansko drzavno uredjenje u mnogim drzavama funkcionise uzorno i podstice opsti razvoj politickog sistema i sloboda. U Srbiji, zaostavstina promasenog totalitarnog republikanskog uredjenja predstavlja tegobno nasledje vremena i ideologije koja se urusila pod tezinom sopstvenih iluzija i zloupotreba.
Zato je obnova Ustavne Parlamentarne Kraljevine Srbije veoma pozitivan cin koji tesko moze ignorisati bilo ko kome je stalo do demokratije, stabilnosti i buducnosti. Takva Srbija nece biti utemeljena na ideoloskoj zaslepljenosti, nacionalnoj i verskoj netrpeljivosti, na predrasudama poteklim iz pogresnih definicija i na nasledju netolerancije.
Kraljevina Srbija treba da bude moderna evropska Ustavna Parlamentarna Monarhija, kakve su danas sve drzave sa tom formom drzavnog uredjenja, u kojoj je Kralj simbol politicke stabilnosti, narodnog jedinstva i drzavnog kontinuiteta. U takvoj kraljevini Srbiji Vlada se formira na osnovu odluke parlamentarne vecine izabrane na slobodnim i demokratskim oiborima. Vlada upravlja zemljom u skladu sa poverenim mandatom i u okvirima ustavnih ovlascenja.
U licnosti Kralja drzava i narod postuju sopstvenu tradiciju i istoriju, u kojoj nalaze snagu i nadahnuce za buducnost. U Ustavu Kralj postuje sopstvene duznosti i ovlascenja i nalazi osnov za vladavinu utemeljenu na pravu, pravdi, slobodi, postovanju ljudskih prava i jednakosti. U Kralju i Ustavu narod ima zastitu svojih neotudjivih prava i trajnih interesa.
Kralj se ne bira, vec se postaje neposrednim i bezuslovnim nasledjem Kraljevske vlasti u Kraljevskom Domu Karadjordjevom, u liniji Kralja Petra Prvog, po nacelu prvorodstva, od oca na sina, iz generacije u generaciju. Kralj Srbije kraljuje po milosti Bozjoj i po volji narodnoj i ne podleze nicijem uticaju. Volju naroda jamci Ustav Kraljevine Srbije koji utvrdjuje osnovna prava i duznosti svih i svakoga u Srbiji. Vlada u Ustavnoj parlamentarnoj monarhiji upravlja po ovlascenju vecine gradjana sa pravom glasa, i voljom te vecine. Kralj brine za dobrobit svih gradjana, bez obzira na njihovu etnicku, versku ili politicku pripadnost. Kralj je iznad politike i deluje izvan svih stranaka. Pravo Kralja je da bude obavestavan od strane izabrane Vlade, da Vladu savetuje i da je upozorava ako i kada je to neophodno…
U Beogradu, 1. decembra 2003.
KRUNSKI SAVET
KRUNSKO VEĆE
KRUNSKI KABINET
PRAVNI SAVET

Sunday, January 30, 2005

DOBRODOSLICA

Pomaze Bog!
Ovde ce se nalaziti tekstovi koji ce afirmisati restauraciju monarhije u Srbiji i koji ce doprinositi boljem sagledavanju Ravnogorskog pokreta. Sugestije i komentari su dobrodosli.

Poslednje pismo Draze Mihailovica - 2.februar 1946.

Pismo je objavljeno jula 1946. godine u Njujorku, od strane Komiteta za posteno sudjenje Drazi Mihailovicu. Samo nekoliko dana posle toga, Mihailovic je likvidiran u Beogradu

Ni pod kojim uslovima necu napustiti svoju Otadzbinu i svoj narod. Svoju zemlju ne mozete poneti na djonovima cipela, kako je rekao Danton kada su mu predlagali da napusti Franiusku. Jedino sto danas mogu da ucinim je - da ponovim ove reci. Jer ja nisam Josip Broz Tito koji nema niceg zajednickog ni sa ovom zemljom niti sa ovim narodom, pa da mogu da pobegnem...
Tamo kod vas u Svajcarskoj imate dovoljno mojih oficira i vojnika koji su napustili zemlju i, sa mojom dozvolom. Vi takodje imate i veliki broj nekadasnjih ratnih zarobljenika i deportiraca, koji danas predstavljaju zive svedoke nepravde koja se sprovodi nad nasom nacijom. Medjutim, sjedinjeni duhom, ne propustite nijednu priliku, a da pasu patnju ne pokazete onima oko vas, tako da citav civilizovan svet sazna pravednost nase borbe. Ponavljam, moje mesto je ovde, u mojoj zemlji, sa mojim narodom, da bih tako umanjio njihovu patnju, i da bih ih ohrabrio u njihovom verovanju u spasenje, koje ce ipak doci.
Uvek sam govorio da ce saveznici jednoga dana shvatiti kakvu su gresku napravili, dajuci Jugoslaviju u ruke Tita i njegovih teroristickih komunista.
...Komunisti su skoncentrisali sve svoje napore da mene uhvate. Mobilisali su sve svoje servilne poslusnike: Bugare, Albance, Italijane i druge komuniste - koji su svi sjedinjeni u svojoj resenosti da mene likvidiraju. U ovom poduhvatu sovjetski specijalisti su takodje brojni.
Vi znate moju strategijsku nameru, da se odrzim po svaku cenu za veliki zadatak koji je pred nama. Mozda cu pasti za nas sveti cilj. Vi znate da ce time pasti i pravedna borba nase nacije. Jer ja jedino cinim sto je volja naroda - zbog toga sam i poceo borbu protiv okupatorskih snaga, a docnije i protiv komunista... Ne sumnjam ni za trenutak, Zora slobode sa Ravne Gore zablistace nad nasom pacenickom Otadzbinom.

Saveznicka priznanja generalu Mihailovicu

Vozd Treceg Srpskog ustanka, general Mihailovic odlikovan je od strane saveznika - za zivota i posthumno.

Komandant francuskog pokreta otpora, general De Gol, odlikovao je generala Drazu Mihailovica “Ratnim krstom”. Uz ovaj orden on je izdao i pohvalnu naredbu, koja je 2. februara 1943. godine procitana svim francuskim jedinicama:

"Armijski general Dragoljub D. Mihailovic, legendarni junak, simbol najcistijeg rodoljublja i najvisih jugoslovenskih vojnickih vrlina, nije prestao voditi borbu na okupiranom nacionalnom tlu. Uz pomoc rodoljuba, on bez sustajanja neda mira okupatorskoj vojsci, tako pripremajuci onaj konacan juris koji ce dovesti do oslobodjenja njegove otadzbine i celog sveta, rame uz rame s onima koji nikad nisu smatrali da se jedna velika zemlja moze da pokori surovom zavojevacu."

Ordenom legije americki predsednik Hari Truman posthumno je odlikovao generala Drazu Mihailovica, 29. marta 1948. godine. U obrazlozenju pise:

"General Dragoljub Mihailovic izvanredno se istakao kao glavni zapovednik jugoslovenskih oruzanih snaga i docnije kao ministar vojni, organizujuci i vodeci krupne snage otpora protiv neprijatelja koji je okupirao Jugoslaviju, od decembra 1941. do decembra 1944. godine. Zahvaljujuci neustrasivim naporima njegovih trupa, mnogi americki avijaticari bili su spaseni i bezbedno vraceni na saveznicku stranu. General Mihailovic i njegove snage, uprkos nedovoljnom snabdevanju i boreci se pod izuzetnim teskocama, materijalno su doprineli saveznickoj stvari i bili sudeonici u izvojevanju konacne saveznicke pobede".

Oreden legije je najveci orden koji SAD dodeljuju strancima. Jos nije urucen naslednicima generala Mihailovica ili drzavi. Nedugo potom, 8. aprila 1948. godine u Vasingtonu, Orden legije treceg stepena urucen je potpukovniku Zivanu Knezevicu, sefu vojnog kabineta u izbeglickoj vladi Slobodana Jovanovica u Londonu. Orden generalu Mihailovicu ubrzo je zaboravljen zbog nove politike Vasingtona prema komunizmu, inspirisane Rezolucijom informbiroa i sukobom Moskva-Beograd. U Arhivi Stejt departmenta, pod oznakom "strogo poverljivo", orden je 1968. godine otkrio i objavio Poljak Edvard J. Derviwski.

Tri najvece vrednosti srpskog naroda

Sv. Nikolaj Srpski (Velimirovic)

Prva je vrednost Bog.

Druga je vrednost Kralj.

Treca je vrednost Dom.

Bog je iznad svega i svakoga, nesravnjiv ni s kim, nephodan svakom zivom bicu. Zato je nas narod izrekao rec: Bez Boga ni preko praga.

Kralj je miropomazanik Bozji. On je glavni nosilac vlasti u drzavi. Kao sluga Bozji on vlada po milosti Bozjoj. On je jemstvo jedinstva drzavnog. On je jemstvo pravde i pravice za sve graane svoje. On je symbol reda i poretka i sigurnost u zemaljskom carstvu, koje skola vezbanja u svim hriscanskim vrlinama, koje su uslov za graanstvo u Carstvu Bozjem, nebesnom i vecnom.

Dom je domace ognjiste, svetinja braka, porodica. Dom je osnovna celija narodne kosnice. Domace ognjiste je veza sa pretcima, sa prosloscu. Svetinja braka je zakon Bozji. Porodica je zakon srece i veza sa buducnoscu. Ognjiste, koje se ne gasi: grob koji se ne zaboravlja; kolevka koja utvruje nadu na buducnost - to je dom Srbinov. Bog je Car nad Carevima i Gospodar nad gospodarima. Njegovo je i nebesko i zemaljsko carstvo. On je Svedrzitelj. U Njegovoj je ruci sve: i zivot i zdravlje i razum i rodnost. Njemu se moramo svi pokloniti.

Kralj je gospodar carstva zemaljskog po milosti Bozjoj. Prvi po milosti Bozjoj pa onda i volji narodnoj. Kralja moramo svi postovati.

Dom je glavna i osnovna skola, koja sprema ljude za graane i zemaljskog i nebeskog carstva. Dom, srpski dom, moramo svi cuvati.

Nikad srpski narod nije bio bez ove tri najvece vrednosti: nikad bez Boga, nikad bez vladara, nikad bez doma. Niti je mogao biti, niti ce moci biti.

Istina, sve moze biti ali - naopako.

Ima nenormalnih ljuid danas u svetu, koji ispisuju na svojim zastavama ove tri reci kao svoja nacela: bez Boga, bez Kralja, bez braka! A to znaci isto sto i reci: mrak, haos, razvrat.

A zdrava dusa naseg naroda znala je i zna da nema zivota, ni reda, ni srece bez Boga, bez Kralja i bez doma.

Bez Boga - ni preko praga.

Bez Kralja - nista ne valja

Bez doma - sudba Sodoma.


Pametnik srpskog monarhizma

1)Nasiljem je u Srbiji i ukinuta Kraljevina, i uvedena republika.

2)Sa bezakonjem u svojim temeljima, republika Srbija nece postati zakonita, ma koliko trajala.

3)Da je Srbija nelegitimna republika, moze dokazati svako, a da je Srbija istinska Kraljevina, ne moze poreci niko.

4)Sem u dva ropstva, turskom i komunistickom, Srbija je uvek bila Monarhija.

5)Vaspostavljanje Kraljevine je preduslov za raskid sa komunistickom prosloscu i najkraci put ka otklanjanju svih sumnji u odanost Srbije istini, pravdi i slobodi.

6)Kao ustavna parlamentarna Kraljevina, Srbija bi se vratila u porodicu evropskih monarhija, koje su danas u svetu uzorne, bogate demokratske drzave.

7)Kruna i Oltar su simboli jedinstva i narodnog trajanja.

8)Kralj vlada, a ne upravlja. Vladar je po milosti Bozjoj i volji narodnoj, a zemljom upravljaju izabrani narodni predstavmici.

9)Kralj jemci postovanje ustava, a ustav onemogucava svaku licnu vlast.

10)Za Kraljevinu Srbiju nisu samo monarhisti, vec svi koji odbacuju nasilje kao sredstvo preuzimanja vlasti.

11) Postojece evropske Kraljevine recito svedoce i kakva bi bila Kraljevina Srbija i koje bi mesto i ulogu u njoj imala Kruna.